Kratak presjek povijesti Makarskog primorja i grada Makarske

Prvi  spomen antièkog naselja Inariona, kao postaje na obalnoj cesti Salona-Narona, donosi Tabula Peutingeriana u prvoj polovici 4. stoljeæa, a postojanje naselja potvrðuju i arheološki ostaci. Antièki nalazi na poluotoku Sv.Petra, središnjem gradskom trgu, u blizini franjevaèkog samostana i uz Donju luku svjedoèe da je današnji grad nastao na mjestu rimskog, a možda i starijeg pretpovijesnog naselja.

U aktima salonitanskog sabora od 4.svibnja 533.godine navodi se Mucurum kao mjesto u kojem je utemeljena biskupija. U Ravenatovu itineraru iz 7.stoljeæa naselje se spominje i kao Aronia id est Mucru. Tijekom 7.stoljeæa hrvatska plemena zaposjedaju primorje od rijeke Cetine do rijeke Neretve. Bizantski car Konstantin Porfirogenet, polovicom 10.stiljeæa, u svom djelu “De administrando imperio” naziva ih Arentanima (Neretvanima), a njihovu zemlju Paganijom. Isti izvor navodi županiju Mokro, “koja blizu mora ima laðe”. Upravo je stoga mletaèki dužd Petar Kandijan došao pod Mucules 18.rujna 887.godine, gdje je poražen u pomorskoj bitci, te je Venecija morala plaæati danak Neretvanima za slobodnu plovidbu Jadranom.

Moæ neretvanske kneževine polako se gasi u 13.stoljeæu. U slijedeæim stoljeæima, u borbama za vlast, smjenjivali su se bribirski knezovi, bosansko-hercegovaèki vladari, ugarsko-hrvatski kraljevi i Venecija. U vremenima koja slijede veæina dalmatisnkih gradova razvija se pod okriljem Mletaèke Republike, a Makarska postaje poprište borbi mletaèko-turskih interesa.

Pod današnjim imenom Makarska se prvi put spominje 1502.godine u dokumentu foèanskog kadije Muhameda Musina. U to doba Makarska je bila središte nahije Primorje i u njoj su Turci držali vojnu i svog predstavnika emina (carski naplaæivaè). Makarska je tadašnjoj turskoj vlasti bila interesantna zbog svog položaja i preko koje je obavljala trgovinu sa zemljama na Jadranu.

I u doba vladavine turaka na poluotoku Sv.Petar postojala je i istoimena crkva a na istoènoj strani izvan gradskih utvrda veæ je postojao franjevaèki samostan s crkvom Sv. Marije. Polovicom 17.stoljeæa  plemiæi i narod Krajine priznaje vlast Venecije gdje pod stogodišnjom vladavinom mletaèkog lava nastaju temelji buduæeg današnjega grada. O izgledu grada toga doba svjedoèi talijanski putopisac Alberto Fortis koji se divi ljepotama grada i trima zvonicima.

Krajem 17.stoljeæa obnavlja se crkva Sv.Petra koja je bila porušena za vrijeme turske vladavine, ali i 1962. kada je i cijeli grad doživio jak potres. Nakon potresa grad se obnavlja a crkva sv. Petra 1992. ponovno niæe na starim temeljima. Poèima se obnavljat i franjevaèki samostan. Grad se danas izgradio van starih dijelova, ali sama jezga starog grada ostala je ista.